Instagram Feed

Kontaktirajte nas

Newsletter

Neću ulaziti u definicije, naći ćeš ih i sam. Nisam psiholog, ni psihoterapeut, a ni psihijatar, da bih sa naučnog stanovišta prilazio ovoj temi. Smatram da imam pravo da govorim samo o onome što se meni dogodilo.

Kad si mlad čovek, koji tek ulazi u posao, od tebe se očekuje da daš svoj maksimum, da grabiš, grizeš, da se boriš. Prethodnoj rečenici slobodno dodaj navodnike, jer nije moja. To je mišljenje okruženja. Makar mog u tom vremenu. S obzirom da sam imao priliku da upoznam puno mladih ljudi koji su tek počeli da rade, mogu potvrditi da ipak nije samo moje okruženje bilo takvo. „Živimo u zemlji u kojoj živimo, moraš se dokazivati, da te zapamte, vidiš kakva je situacija, nema posla…“

Poznato

    Takav je bio i moj genetski kod. Radio sam puno, preuzimao isto toliko odgovornosti na sebe, a nisam bio spreman. Nisam bio još zreo. Možda je istina da se ne dokazuje zrelost godinama, nego iskustvom, ali koliko iskusan možeš biti sa 24 godine?

    Elem, da ubrzam. Januar je 2018. godine. Prethodne godine, pogotovo u poslednjoj trećini sam radio puno, i po 12 sati dnevno i jedva sam čekao kraj i tog posla, a i godine. U tom trenutku imam 27 godina. Zvoni mi telefon, sećam se da je bio 04.01. Tek je počela godina, a neko već ima problem koji moram ja da rešim. Par minuta posle, opet zvoni. Još jedan problem. I tako, taj dan je telefon još par puta zvonio. Pozivaoci su bili različiti, ali teme su bile iste. Problemi. Osetio sam da ne mogu više bukvalno. Da je došlo do tog nazovi „sagorevanja“.

    Tada sam prvi put primetio da ruke počinju da mi se tresu. Nisam tome pridavao puno značaja. Međutim, par sati posle srce je počelo da mi lupa i brzo i jako. Dve potpuno nove situacije za mene. Uplašio sam se. Sećam se da sam zapalio cigaru da se smirim. Da, u to vreme sam pušio. I to nekontrolisano, po tri cigarete zaredom. Nisam znao šta mi se dešava. Poslušao sam svoje roditelje i devojku i prihvatio da je to „samo stres“ i da će proći.

    Međutim, nije prošlo. Imao sam non-stop onaj osećaj u stomaku, kao kad treba da dobijete pitanja za kontrolni ili ispit. Nešto nalik tremi. I često sam teško disao. Zamisli da imaš taj osećaj konstatno. Užas. Mogao sam da spavam, ako se računa da spavaš svaki dan do 4 sata, a ležeš u 12 ili 1 jer pre toga ne možeš da zaspiš.

    Konstatno sam razmišljao o nečemu. I bitnom i nebitnom. Tačnije, nisam mogao da razlikujem šta je bitno, a šta nebitno. Sećam se scene kada nisam mogao da odlučim da li da ugasim ili ostavim TV upaljen. Do te mere je išla moja ambivalentnost.

    A što se tiče misli…katastrofa. Konstatno napadanje da ja nešto ne zaslužujem, da sam nesposoban, jadan… Za osobu koju je pre toga krasilo samopouzdanje, možeš zamisliti taj preokret. Bukvalno su misli upravljale sa mnom. Stalno sam se plašio. Nemam pojma čega. To ti je suština anksioznosti. Konstantan strah da će se nešto desiti, a ne znaš uopšte šta je to.

to be continued…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Next Post

Anksioznost - part 2 [Priče iz iskustva - Zoran Tubić]

Wed Mar 20 , 2019
Nisam dugo mogao da trpim ovakvo stanje i pristao sam da odem kod psihologa. Moram priznati da nikada nisam bio od onih koji smatraju da […]
%d bloggers like this: