Instagram Feed

Kontaktirajte nas

Newsletter

Nisam dugo mogao da trpim ovakvo stanje i pristao sam da odem kod psihologa. Moram priznati da nikada nisam bio od onih koji smatraju da kod psihologa ili psihijatra “ideš ako si lud”. Oklevao sam, jer sam hteo sam da rešim. Nije mi baš išlo.

Prvi susret mi je otkrio mnogo, ali nije rešio ništa. Dijagnostifikovan mi je anksiozni poremećaj sa elementima depresije. Osim što mi je zvučalo jako ozbiljno, ništa značajno se posle te terapije nije desilo. Međutim, već posle drugog sam vraćen na pravi put. Jer anksioznost i nije ništa drugo do skretanje u pogrešnu ulicu. Ali potreban ti je neko da te usmeri.
 

Nažalost, nedugo zatim se desilo nešto čega nisam bio svestan. Upao sam u euforiju. Bio sam onaj tip e sad mogu sve! A euforija je stanje koje je nemoguće održati. I posle nje neminovno dolazi pad. Posle 2 meseca, opet na početak. Tip koji može sve sada ne može ništa.
Na trećem susretu stičem još novih saznanja o sebi. Ja sam osoba koja se trudi da udovolji svima, a to radi da ne bi bila odbačena. Mislio sam da je rešenje lako – naprosto neću više da udovoljavam svima. Ali kome da udovoljavam, kome ne? Kako odrediti ko je bitan, a ko manje bitan? U toj ambivalentnosti sam totalno zaboravio ko sam i šta radim. A kad počneš da razmišljaš o svojoj svrsi na ovom svetu i da li si uopšte potreban…onda shvatiš da ipak nije samo stres. Shvatiš da je mnogo ozbiljnije. Shvatiš da ako uskoro ne rešiš to, možda više nećeš imati šta da shvatiš. Da će biti kasno.
Odlučio sam da rešim to jednom za svagda. Krenuo sam na psihoterapiju. Ne zato što mi moj psiholog nije pomogao. Baš naprotiv, pomogao je maksimalno koliko je mogao svojom metodom. A ja sam sada bio spreman za drugu metodu. Razgovori jedan na jedan. Moram ovde napraviti malu digresiju i priznati da nikada nisam uzimao lekove. Ovo nije pohvala, niti osuda onih koji uzimaju lekove, samo moj lični stav. Stav da je razgovor najbolji lek. Meni je i bio. Iz nedelje u nedelju sam išao ka ravnoteži. Jer to je jedino pravo stanje. Razočarenje nije, i tu nisu potrebna dodatna objašnjenja. Ali nije ni euforija. Euforija je samo duži put do razočaranja. Do kraja 2018. godine sam se skroz stabilizovao. Misli više nisu upravljale sa mnom. Osetio sam se slobodno kao nikada ranije.

Već sam rekao da anksioznost nije ništa do skretanje u pogrešnu ulicu. Naglasio bih i da anksioznost nije ništa ni teža ni lakša od preloma ruke. A kad se slomi ruka, ide se kod doktora. A kod nas se još uvek reči psiholog, psihoterapetu i psihijatar izgovaraju tiše nego ostale reči u rečenici.

I zato se ja danas borim. Borim se da svaki čovek koji doživi sličnu situaciju, tačno zna šta mu se dešava. Da se o anksioznosti zna mnogo više nego sad. I da to nije ništa strašno i da je itekako rešivo. Takođe se borim za menjanje percepcije o odlasku kod stručnjaka. U tim borbama koristim reči, a svakim danom ih imam sve više. I glasno govorim sve te reči koje se izgovaraju tiho.
To be continued…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Next Post

Anksioznost - last part [Priče iz iskustva - Zoran Tubić]

Sun Mar 24 , 2019
    Mene moja anksioznost voli. Pretpostavljam da je tako, jer mi se vrati s vremena na vreme. I onda se mi družimo, igramo razne igre. […]
%d bloggers like this: