Instagram Feed

Kontaktirajte nas

Newsletter

Rubrika ONI INSPIRIŠU – kreirana je sa idejom da predstavi našim čitaocima osobe koji se bave nekim neobičnim stvarima koje vole.

Želja nam je da deo našeg bloga budu priče o ljudima iz našeg grada koji nas inspirišu i koji utiču da istražujemo svoju kreativnu stranu i da radimo  ono u čemu uživamo.

Naš prvi gost bloga – osoba je iz našeg bližeg okruženja koja svoju kreativnost,  svoj entuzijazam i ljubav prema umetnosti  neguje ali i prenosi na druge ljude, student likovne umetnosti – Davud Turković.

Uživajte! 🙂

Njegovo interesovanje je najviše usmereno na crtanje i slikanje portreta, kaže da je to ono što ga trenutno najviše inspiriše.

Ovog leta, sebi je (za)crtao cilj – da radi minijature olovkom – i njima popuni svoj blok za crtanje portretima ljudi iz svoje okoline.

Na taj način dokumentuje te ljude, okruženje i vremenski trenutak kroz neku svoju prizmu. Pored toga, kaže da mu je to bila odlična vežba, ali je i oraspoložio i oduševio veliki broj ljudi, tako da je to bio jedan izuzetno zanimljiv projekat, koji je izazvao pažnju i mnogobrojne reakcije.

Zašto baš portreti?

Odlučio sam se za portret jer smatram da je to najteže. Svesno sam ušao u priču koja ima takvu težinu.

Ceo taj proces je spoznaja i svaki novi crtež je jedna lekcija više.

Priča sa minijaturnim portretima je nešto što će me, nadam se, dugo pratiti. Prva sveska je popunjena, i u njoj se nalazi oko 200 crteža.

Šta uopšte znači dobar portret?

Po mom shvatanju, to nije tačno izdefinisano lice, niti bilo kakva druga tacnost. To je spoznaja suštine jedne osobe i njenih najiskrenijih htenja.

Dobar portet nije lice, dobar portret je tačno predstavljeno stanje osobe.

Ko su ljudi koje crtaš?

Ljudi koje crtam?

To je najmanje bitno u celoj priči. Crtao sam ljude koje poznajem, i one koje manje poznajem. Za moj rad je važno to da portrete nisam crtao da bih zaokružio taj broj 200, niti da bih stigao do bilo kog određenog broja. Kraja svakako nema. To je ogromno polje koje treba istražiti i ostaviti ovakav ili onakav trag.

Šta je najvažnije kod tvog crteža?

U mom razmišljanju, poštovanje je ključni segment u stvaranju crteža.

Ako nešto ne mogu, onda to i neću – iz poštovanja prema modelu. Lik treba tretirati s poštovanjem i dodavati mu samo ono u šta smo sigurni da možemo dodati.

Pokušavati nešto za sta smo svesni da ćemo najverovatnije pocepati, to je nepoštovanje.

Ne koristim gumicu. Samo dugo promišljam pre nego što povučem liniju, i ma kakva ona bila, tu je s razlogom.

Za mene nema slučajnosti – jer crtam ljude za koje želim da se prepoznaju kada vide moje crteže.

Zahvaljujući tome što se Davudov otac ozbiljno bavio fotografijom i uživao u tome da dokumentuje sve oko sebe, naročito svaki segment odrastanja svoje dece, Davud je osoba koja ima ubedljivo najveći broj fotografija iz detinjstva od svih ljudi koje ja poznajem. Kaže da ima nekoliko hiljada fotografija iz tog perioda.

 Odlučio je da upravo to iskoristi kao inspiraciju za svoje trenutne radove, i da na drugačiji način i iz neke nove perspektive predstavi te slike i da im neki svoj, savremeniji pečat.

Autoportret  je za njega najiskreniji dokument o stanju umetnika, o njegovim razmišljanjima i o njegovom dometu.

Autoportrete radi jer, kako kaže: “lakše mi je da nacrtam sebe, nego da napišem – danas sam baš ljut/srećan…

-Ako se to vidi na crtežu, onda je dobar.”

Smatra da autoportret nije samo lice osobe koja ga kreira – to je pogled koji zabeležimo i emocija koju pokažemo. To je trenutak u sadašnjosti, bez oslanjanja na prošlost i stremljenja ka budućnosti.

Ukazuje i na tanku liniju i sličnost između portretisanja sebe i portretisanja druge osobe.

Neki umetnik je rekao “Nikada nisam nacrtao portret, a da u njemu nije bio moj autoportret.”

Kao neko ko se i sam bavi kreativnim radom, često se suočavam sa ogromnim preprekama – periodima kada sam bez inspiracije, javljaju se kreativne blokade i perfekcionistički strahovi da neću uspeti da to bude onako kako sam zamislila, zanimalo me je da li postoje momenti u kojima mu se ne radi, i kako to prevazilazi.

Kako izgleda tvoj kreativni proces, od same ideje pa do jednog završenog dela?

– Jednom sam načuo rečenicu kojom se vodim, ma šta radio:

“Ti nisi taj koji stvara. Sve je već stvoreno, stvar je samo u tome ko više uspe da primeti.’’

Tako da, dok crtam ili slikam – trudim se da što više primetim i da to nekako prenesem na papir, platno, zid.

Kao u svakom poslu, tako i ovde – ima onih dana kad nesto koči i ne ide.

To su valjda najbitniji dani za svakog čoveka i umetnika.  Ako tu pokažemo karakter i unutrašnju snagu, možemo lako nastaviti dalje.

I kada nisam ispirisan – ja crtam.

Zato jer želim da kažem sebi da sam to radio i kad mi nije išlo, ili čak možda i kad nisam želeo.

Ja odbacujem inspiraciju kao glavni faktor u kreativnom radu.  Stvaranje umetnosti je za mene pre svega odlučnost i priznanje (sebi) da mi to želimo, možemo i hoćemo.

Bitno je znati i šta je to što želimo, dokle doseže naš pogled i koliko mi možemo da dobacimo, u ovom slučaju – olovkom.

Kad priznamo sebi stvari tog tipa, volja za radom se samo nadograđuje na našu spremost da radimo čak i onda kad nam ne ide.

U popunjavanju prve knjige sa portretima imao sam brojku koju sam dnevno MORAO da uradim, sve preko toga je samo plus za mene, sve ispod toga je dan koji nije bio uspešan.

Na to ne gledam kao na uslovljavanje sebe samog, već kao na podršku koju sebi dajemo jer mi moramo da premostimo neke svoje mostove.

Davud Turković je rođen 1995. godine u Novom Pazaru. Student je četvrte godine na departmanu za umetnost na DUNP-u.

Na likovnoj sceni je otprilike 5 godina. Prvi put je izlagao kao srednjoškolac i osvojio prvu nagradu za karikaturu na Likovnom salonu mladih 2012. (Galerija MMC-a). Na istom salonu učestvovao i 2013. godine.

Dva puta samostalno izlagao u Beogradu: u okviru projekta “Dosije Umetnik” u Galeriji Petak i u Galeriji Zavod.

Iste godine autoportret izlagao na izložbi “Naša mladost” u kragujevačkoj biblioteci Vuk Karadžić, na međunarodnoj izložbi koju je organizovao Centar za Bioetičke studije u Kolarčevoj zadužbini i izložbi “Segment savremene likovne scene” koju je organizovala beogradska galerija LUCIDA.

Izlagao na studentskom bijenalu grafike i bijenalu crteža.

Član je Novopazarskog udruzenja likovnih umetnika Sopoćani (NULUS) i Sandžačkog udruženja likovnih umetnika (SULU).

4 thoughts on “Stvaranje umetnosti je, pre svega, odlučnost – Davud Turković [Intervju]

Leave a Reply to aida Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Next Post

Greetings from Novi Pazar

Thu Dec 7 , 2017
Iako je prepun mladih ljudi koji svakodnevno žure za svojim obavezama, ritam života u Novom Pazaru je nekako lagan. Iako ima savremenu vibraciju, poštuje tradiciju. […]
%d bloggers like this: